ISTINITA PRIČA: ‘Čim sam ga prepoznala, srce mi je zastalo! Tajni obožavatelj bio je moj muž!’

Znakovi pažnje tog muškarca nisu me ostavljali posve ravnodušnom’

Denis, jesi li čuo i jednu riječ od onoga što sam rekla? – upitala sam svog muža dok sam pripremala doručak.

– Da, naravno, draga – odgovorio je odsutno sjedeći za kuhinjskim stolom i ne podižući pogled sa svog laptopa.

Počela sam gubiti strpljenje pa sam mu odlučila to i dati do znanja.

– Mislim da moramo razgovarati o nama, Denis. Imam osjećaj da se u posljednje vrijeme udaljavamo.

– Kako hoćeš, samo ne danas, molim te…

Odmahnula sam glavom. Kakvog je smisla imalo? Bilo je to kao da razgovaram sa zidom. Mogla sam reći i da kuća gori, ne bi se ni pomaknuo. U posljednje vrijeme je jednostavno bilo tako. Denis me nije ni primjećivao. Osjećala sam se tako osamljeno…

On je navečer ostajao dokasna u uredu, a zatim bi nastavio raditi i kod kuće. Prsti su mu brzo letjeli preko tastature kompjutora, umjesto da me nježno miluju kao nekoć i svim sam srcem već mrzila taj uređaj jer je više vremena provodio s njim nego sa mnom! Nisam se čak mogla sjetiti kad smo zadnji put zajedno jeli i razgovarali kao normalan bračni par.

Bacila sam pogled na sat i shvatila da je vrijeme da krenem na posao. Ustala sam i osvrnuvši se preko ramena vidjela da Denis nije ni skrenuo pogled sa zaslona. Nije ni primijetio da odlazim. Pa ipak, nije uvijek bilo tako među nama…

Dok sam vozila probijajući se kroz uobičajenu jutarnju prometnu gužvu, razmišljala sam o vremenu kad smo se upoznali. Bili smo mladi i zaljubljeni. Denis nije vidio dalje od mene, volio me i nikad se nije umorio ponavljati mi to. Ta su me sjećanja natjerala da se sjetno nasmiješim.







U to smo vrijeme pronašli naš mali komadić raja, čarobno mjesto na kojem nam se činilo kao da postojimo samo nas dvoje. Bila je to planinska kućica na obali jezera uronjena u zelenilo, samo dva sata vožnje od našeg grada. Tamo smo proveli medeni mjesec i kasnije se često vraćali, i zimi i ljeti, na pecanje ili skijanje. Najviše smo voljeli zimu jer bismo često satima ostali u kućici i vodili ljubav kraj kamina.

Nakon rođenja naših dvaju sinova naši su se odlasci tamo prorijedili. Sad se više nisam mogla ni sjetiti kad smo posljednji put bili tamo. Ušla sam u svoj ured, u sjedište reklamne agencije, uzdahnuvši pri pomisli kako bi bilo lijepo da se mogu vratiti u to sretno razdoblje svog života. Ali tad sam zastala iznenađena vidjevši krasan buket crvenih ruža na svom radnom stolu. Moja pomoćnica Mirta zadivljeno ga je gledala.

– Opet tvoj tajni obožavatelj, Ivana! – rekla mi je nasmiješivši se vragolasto.

– Ma daj, to cvijeće je sigurno poslao neki klijent. Ali, zar ti nemaš nekog drugog posla? – upitala sam je strogo.

Tog jutra nisam bila nimalo raspoložena za šalu. Dala sam joj to do znanja svojim tonom i odmah je otišla iz ureda. Tek tada sam našla poruku koja je došla uz cvijeće. “Ti si najljepši cvijet mog života”, pročitala sam i pošteno se zacrvenjela. Moj tajni obožavatelj puno si je dopuštao, tko god bio. Ipak, na neki način poruka mi se svidjela.

Tražila sam neki potpis ili bilo što što bi mi moglo otkriti njegov identitet, ali uzalud. Poruka je bila anonimna, baš kao i ona koja je došla uz bombonijeru, i uz knjigu, koje sam dobila prethodni tjedan. Svi ti znakovi pažnje nepoznate osobe počeli su izazivati duboku nelagodu u meni.

U početku sam, moram priznati, bila polaskana, ali sad me to počelo uznemiravati. Iako me nedostatak pažnje s Denisove strane u posljednje vrijeme silno pogađao, ipak sam bila udana žena, voljela sam svog muža i nikad ne bih napravila nešto što bi ugrozilo naš brak.

Bacila sam pogled na sat i shvatila da se moram ostaviti tih misli jer me za samo deset minuta čekao prvi sastanak. Imala sam tek dovoljno vremena da prikupim materijale i Mirta mi je već najavila dolazak prvog potencijalnog klijenta, direktora lanca trgovina koji je želio povećati prodaju uz pomoć naše reklamne agencije.

Već sam mu izložila nekoliko prijedloga kampanje i taj sam se dan nadala da će prihvatiti jedan od njih. Sastanak je bio uspješan i trebala sam biti jako sretna zbog tog novog ugovora, ali nije bilo tako. Zapravo sam se pitala kako to da mi sad poslovni život ide puno bolje od privatnog. Mislila sam da će mi možda pomoći razgovor s mojim sinovima. Obojica su živjeli u Londonu. Već dulje vrijeme ih nisam vidjela i jako su mi nedostajali.

Nikako se nisam mogla naviknuti na to da su daleko i često sam dolazila u iskušenje da sjednem na prvi avion i odem ih posjetiti. Posljednji put sam vidjela Ivu na njegovu vjenčanju s Paulom. Bila je to mala, ali lijepa ceremonija samo u krugu obitelji i najbližih prijatelja.

Ivo je odlučio ostati živjeti u Engleskoj i već sam izgubila svaku nadu da će se predomisliti i doći živjeti u Hrvatsku. A bojala sam se da će i moj mlađi sin, Slavko, nakon studija također ostati tamo. Uskoro je trebao diplomirati, ali već je imao djevojku Engleskinju i u nekoliko je navrata spomenuo kako želi ostati tamo.

Jednostavno mi se nije sviđalo što su moja dva sina tako daleko od mene. Denis mi je uvijek ponavljao da upravo zato postoje telefoni, i elektronska pošta, i skype. Ali, unatoč svim naprecima tehnologije još uvijek nije postojalo ništa što bi moglo zamijeniti topli zagrljaj. Nazvala sam Ivu i nisam na vrijeme uspjela iskontrolirati glas prije nego što se javio.

– Bok, mama, kako si? Tako tužno zvučiš… – rekao je odmah.

– Ma ne, sve je u redu. Mislila sam na tebe i Paulu. Kako ste?

– Dobro smo. A tata?

– Puno radi, po običaju. Što ti je s bratom?

– Otputovao je nekoliko dana na more s curom da se odmori.

Više nisam mogla izdržati i rekla sam mu da bih voljela doći posjetiti ih. Ali sin me odvratio od te ideje u tri sekunde. Objasnio mi je da je pretrpan poslom i da mi ne bi mogao posvetiti dovoljno vremena. Namjeravao je proširiti svoj posao distribucije tipičnih hrvatskih proizvoda s novim partnerom s kojim je ušao u biznis. Pokušao je biti ljubazan, ali bilo je preočito da me nema potrebu vidjeti. Osim tog, bila sam razočarana jer mi nije rekao ništa o tim promjenama na poslu, što je uvijek činio prije nego što se oženio.

Činjenica da me njegova žena potpuno zamijenila čak i u ulozi osobe kojoj se povjerava jako me pogodila. Nikada se u životu nisam osjećala tako beskorisno i odbačeno. Da se ne bih rasplakala, brzo sam privela razgovor kraju i rekla da pozdravi Slavena. Čim sam prekinula razgovor, Mirta je ušla u ured s dokumentacijom koju sam tražila da mi donese.

– Jesi li u poslu? – upitala me.

– Da, zašto?

– Ima još jedna “posebna dostava” za tebe. Stigla je prije par minuta – rekla je i pružila mi paketić. – Evo još jedno krasno iznenađenje od tvog obožavatelja! – rekla je u šali.

– Oh moj bože, što je sad? – rekla sam više za sebe gledajući paketić.

– Neki ljudi zaista ne znaju cijeniti lijepe stvari koje im se događaju – prokomentirala je.

Dobacila sam prijekoran pogled svojoj pomoćnici jer mi je njena duhovitost već debelo išla na živce.

– Mirta, možeš ići, hvala.

Pričekala sam da izađe iz ureda da otvorim paket. Ruke su mi drhtale kad sam vidjela elegantnu plavu baršunastu kutijicu. Otvorila sam je sva uzbuđena i našla zlatnu ogrlicu s privjeskom u obliku srca. Na poleđini privjeska je pisalo “Mojoj ljubavi”.

– E, sad je dosta! – povikala sam glasno.

Mirta je brzo dotrčala u ured.

– Što se dogodilo? – upitala je zabrinuto

– Ništa – rekla sam pokazavši joj ogrlicu.

– Jako je lijepa. Želiš li da ti je stavim? – ponudila se.

– Ne – odvratila sam odrješito.

– Zašto ne?

– Jer nemam pojma tko mi to šalje i ne mogu je prihvatiti – odvratila sam.

– Kako hoćeš – rekla je Mirta i ostavila me samu.







Stvar je postala preozbiljna i preneugodna da bih je mogla i dalje ignorirati. Morala sam saznati tko je taj drznik. Tek tad sam primijetila poruku. “Naći ćeš me večeras u Plavom mjesecu točno u osam. Imat ću crvenu ružu.”

Taj neznanac je očito mislio da ću mu pasti u zagrljaj nakon svih tih poklona. Nije to mogao znati, ali tajming mu je bio savršen. Nije mogao izabrati bolji trenutak da me obaspe pažnjom. Osjećala sam se potišteno i zanemareno i već sam zapravo bila znatiželjna da otkrijem tko je taj muškarac.

Još sam bila zadubljena u te misli kad je na vrata mog ureda pokucala moja prijateljica Klara. Došla je po mene jer smo imale dogovor za ručak. Klara mi je bila poput sestre i njeni su mi savjeti često pomogli da donesem pravu odluku.

– Jesi li dobila još koji dar od svog obožavatelja? – upitala me kad smo sjele i naručile jelo.

– Više nije zabavno. Taj tip si previše dopušta. Pogledaj što mi je danas poslao – rekla sam joj pokazavši joj ogrlicu u plavoj baršunastoj kutijici.

Klarine oči raširile su se od iznenađenja.

– Prelijepa je!

– Pročitaj poruku – dodala sam pruživši joj je.



– Nećeš ići, zar ne? – upitala me iznenađeno.

Ugrizla sam se za usnu.

– Da si me to pitala jučer, ne bi bilo nikakve dvojbe oko odgovora.

– A što se danas dogodilo da promijeniš mišljenje?

– Zvučat će ti glupo, ali osjećam se polaskano svim tim znakovima pažnje. Čini se da više nitko nema vremena da bude malo sa mnom i sasluša moje probleme.

– Eh! A ja? – rekla je prijekorno.

– Nisam mislila na tebe. Govorim o Denisu i dečkima. Moja obitelj me više ne treba.

– Nije istina – rekla je Klara mirno.

– Vjeruj mi, nije se ugodno osjećati kao dio namještaja u kući. Moj muž me više i ne gleda. A kad sam danas nazvala Ivu i rekla mu da želim doći posjetiti njega i brata, jasno i glasno mi je rekao da nije najbolji trenutak za to. Otkad se to majka treba najaviti i dogovoriti termin za posjet rođenoj djeci.

– Onda, koliko sam shvatila, otići ćeš na taj spoj naslijepo? – rekla je moja prijateljica.

– Da, mislim da hoću.

Klara je polako odmahnula glavom.

– Mislim da to nije dobra ideja. Mogao bi biti neki čudak, neki opasan tip…

– Naći ćemo se na javnom mjestu, a ne negdje na osami. Bit će mnogo ljudi tamo, što se može dogoditi?

– A Denis? Ne bojiš se da bi mogao otkriti da se viđaš s nekim drugim?

– Ma daj, već mi je rekao da će i večeras doći kasno.

– A ti, nećeš osjećati krivnju?

– Ali, što misliš da će se dogoditi? Gledaj, nemam ni najmanju namjeru prevariti Denisa! Samo želim reći tom čovjeku, tko god bio, da mi prestane slati poklone. Mora shvatiti da sam udana žena i da ne želim ugroziti svoj brak.

– A što ako je taj tip zgodan i šarmantan?

– Ne brini, znam se brinuti za sebe.

Prije nego što mi je uspjela odgovoriti, poslužili su nam naše salate.

– Uzdaj se u mene. Sve će biti u redu – uvjeravala sam svoju prijateljicu. – Nadala sam se samo da ću i te večeri uspjeti biti jednako odlučna.

Kasnije u uredu opet sam razmišljala o tom tajnom obožavatelju. Shvatila sam da nisam bila posve iskrena s Klarom u vezi sa svojim namjerama. Znakovi pažnje tog muškarca nisu me ostavljali posve ravnodušnom. Pitala sam se kako je tako dobro pogodio moj ukus. Voljela bih da sam ih dobivala od Denisa, ali…

A što ako taj tip pogrešno protumači kad vidi da sam došla, pomislila sam zabrinuto. Ne, morala sam se odlučno suočiti s njim i dati mu do znanja da mora prestati. Bila sam krajnje nervozna kad sam točno u osam kročila u Plavi mjesec.

To je bio vrlo popularan lokal i na sreću vrlo posjećen te večeri. Kružila sam pogledom po prostoriji tražeći muškarca s crvenom ružom, ali nisam ga vidjela. Tad mi se približio neki nepoznati muškarac i zaklonivši mi pogled upitao:

– Mogu li vam ponuditi nešto za piće.

Nije imao crvenu ružu, dakle nije mogao biti on.

– Ne, čekam nekoga – odvratila sam zbunjeno.

Već sam pomislila da je Klara možda bila u pravu i da je zaista bila ludost otići na taj dogovor, ali u tom trenutku sam primijetila crvenu ružu na jednom stoliću. Muškarac koji je tamo sjedio bio mi je okrenut leđima. Približila sam se i čim sam ga prepoznala, srce mi je zastalo.

– Bojao sam se da nećeš doći – rekao je tiho.

– Morala sam – odvratila sam. – Znači, to si bio ti, Denis…

Činilo mi se nevjerojatnim da je moj tajni obožavatelj upravo moj muž. Istodobno sam osjećala sreću i olakšanje.

Znaš, došla sam ovdje reći svom tajnom obožavatelju da mi prestane slati cvijeće i poklone…

– Stvarno? – rekao je uhvativši me za ruku.

– Da, ja sam vjerna žena, kako bih mogla prihvatiti poklone od neznanca? – odgovorila sam glasom napuklim od ganuća.

Denis se nasmijao i nastavio tu igru.

– Vjerujem da sam zaboravio potpisati poruku. Je li ti se svidjela ogrlica?

– Predivna je.

– Zašto je onda ne nosiš? – upitao me.

Izvadila sam kutijicu iz torbe i otvorila je.

– Dopusti da ti pomognem – rekao je.

Stavio mi je ogrlicu, a zatim me nježno poljubio u vrat i opet sjeo nasuprot meni.

– Hvala, Denis – rekla sam tiho.

Od tog njegovog jednostavnog poljupca niz leđa mi se spustio drhtaj uzbuđenja.

– Ti pokloni nisu ništa u usporedbi sa svim onim što si ti meni dala svih ovih godina. Pravi sam sretnik što imam ženu poput tebe, Ivana.

Oči su mi se ispunile suzama.

– Tako te volim, Denis…

– I ja tebe jako volim i molim te da mi oprostiš što sam u posljednje vrijeme bio tako odsutan i nepažljiv. Nadam se samo da sam shvatio na vrijeme da ispravim grešku. A da mi oprostiš, unajmio sam romantičnu kućicu u planini na tjedan dana. Mislim da znaš o kojem se mjestu radi…

– Naša kućica?

– Da, upravo to.

– Samo ti i ja?

– Da.

Bila sam na sedmom nebu od sreće, ali prije nego što sam se prepustila veselju, morala sam mu postaviti još zadnje pitanje.

– Hoćeš li nositi kompjutor?

– A što ti misliš? – odvratio je Denis, ali bilo mi je dovoljno pogledati ga u oči da znam odgovor.