ISTINITA PRIČA: ‘Djeci sam prešutila da imam ljubavnika, razotkrili su nas tajni sastanci u vikendici!’

Željela sam ga srcem i tijelom. No, jesam li ga mogla i imati?’







Dok sam govorila, Zdenkine oči bile su cijelo vrijeme prikovane uz mene. Činilo se da me pozorno sluša, pa ipak smetalo mi je njeno smijuljenje. S obzirom na ono što sam joj govorila, činilo mi se potpuno neprimjerenim.

VEZANE VIJESTI
– Ti očito ne shvaćaš u kakvoj sam ja situaciji! – zaključila sam uvrijeđeno kad se u jednom trenutku čak glasno nasmijala. Što je tu bilo smiješno? To što se kompletna moja obitelj urotila protiv mene ili što sam se u šezdesetima zaljubila?

– Ma smiri se, Višnja – Zdenka me potapšala po ruci, ali smiješak joj i dalje nije silazio s lica. Štoviše, sad su joj se kutovi usana počeli izdajnički trzati. Odjednom je prasnula u neobuzdan smijeh.

– Oprosti mi, molim te – ponavljala je dok je nadlanicom brisala suze s lica.

Ljutito sam je gledala. Tipično za Zdenku, njoj je sve u životu bilo smiješno!

– Čuj, vidim da ovaj razgovor nema nikakvog smisla – rekla sam kratko i dohvatila novčanik iz torbe.

– Konobar! Platiti, molim!







Mlad momak s crnom pregačom oko struka u trenu se našao pokraj našeg stola.

– Dvije kave, dvije mineralne, dva konjaka… – nabrajao je.

– Nego, je li taj tvoj dragi isto ovakav mladac poput ovoga? – Zdenka je pokazala glavom na dečka koji je u nekoliko lakih koraka ponovno nestao iza šanka.

– Ma čuj, sad mi te je stvarno dosta! – prasnula sam i odrješitim kretnjama počela kupiti svoje stvari sa stola. Zdenka je bila moja dugogodišnja najbolja prijateljica. No to joj nije davalo za pravo da me ovako provocira. Upravo sam joj bila povjerila da sam se zaljubila u muškarca dvadeset godina mlađeg od sebe. Nije trebala biti matematički lumen da izračuna kako se radi o nekome tko je prešao četrdeset. Bubuljičavi dečko s irokezicom i naučnicom u uhu na kojeg je Zdenka aludirala mogao je imati najviše dvadeset i koju.

– Ako sam ti rekla da je mlađi, to ne znači da sam pedofilka! – rekla sam, a potom visoko uzdignute glave izmarširala iz našeg omiljenog kafića. Onoga u kojem smo se Zdenka i ja već dugih trideset godina nalazile svakog ponedjeljka.

Ona će mene ismijavati, bezobraznica obična, mrmljala sam si ljutito u bradu dok sam žustrim korakom hitala kući. Mislila sam da mi je prijateljica, ali očito sam se prevarila! Dobro, dobro, samo neka bude tako bezobrazna prema meni. Vidjet će ona kad ja okrenem ploču. Ovo je posljednji put u životu da sam joj se povjerila!

Tako sam se žestila dok sam se sve više približavala zgradi u kojoj sam živjela. Pred ulazom sam kratko zastala i podigla pogled prema petom katu na kojem se nalazio moj stan. Iako je već bilo poslijepodne, veš je još uvijek visio na štriku onako kako sam ga tog jutra ostavila.

Naravno, ta tko bi ga pokupio. Renata, moja četrdesetogodišnja kći, koja je trenutačno stanovala sa mnom, bila bi to učinila da nije bila u drugom stanju i da nije imala rizičnu trudnoću zbog koje je morala strogo mirovati. Glasno sam uzdahnula i uputila se nešto sporijim korakom prema liftu. Kada ću ja konačno imati malo vremena za sebe, pitala sam se? Hoću li morati čekati da sva unučad i praunučad odraste pa da se onda mogu posvetiti sebi? I kada će to biti? Pa ne valjda u stotoj!

– Bok, mama! Pa gdje si ti tako dugo? Čekam te već satima! Ako se ne varam, trebala si samo skoknuti do placa i na kratku kavu sa Zdenkom, a vidi koliko je već sati!

Glas moje kćeri bio je optužujući. Ležala je na krevetu na desnom boku, baš kao i kad sam odlazila, dok je lijevom rukom nervozno gladila svoj već poprilično zaobljen trbuh. Inače uvijek vrhunski zbigecana četrdesetogodišnjakinja, uspješna odvjetnica u još uspješnijem odvjetničkom uredu, sada je izgledala kao da ju je Sava naplavila. Višak kilograma koji je natukla ležeći već mjesecima nepomično u krevetu nije mogla prikriti ni stara razvučena trenirka na njoj, a masnu kosu skupila je na potiljku u neuredan repić. Jadna moja Renata! Što je to njoj trebalo? Imala je sve: karijeru, dobru plaću, luksuzan stan, novi auto… I baš se sad morala sjetiti da bi voljela postati majka!

O tome koliko je s tom svojom idejom meni poremetila život da i ne govorim! Kad joj je liječnik rekao da će do poroda morati strogo mirovati, odmah mi je bilo jasno tko će morati podmetnuti leđa. Budući da Renata nije imala muža, a otac djeteta bio je jedan njen “dobri frend” kojeg je nagovorila da je “oplodi”, znala sam da ću to biti ja.

Renata je najstarije od moje troje djece i u biti sam se već bila pomirila s tim da ona nikad neće zasnovati obitelj. Nije da mi je bilo drago zbog toga, ali konačno, svatko ima svoj životni put. Nitko ne kaže da sve žene moraju provesti svoj život kao supruge i majke, kao što sam to ja. Kad sam joj otvoreno pokazala da mi se ne sviđa ta njena ideja o samohranom majčinstvu, bacila se na mene poput kakve goropadnice.

Zrinkinu i Darkovu djecu si čuvala, a vidi kakva si prema meni, vriskala je. No, ne brini, nećeš morati čuvati moje dijete! Hvala Bogu pa imam dobro plaćen posao, zahvaljujući kojem ću si moći priuštiti najstručniju dadilju!

Eh da, tako se bahatila. No ubrzo se pokazalo da novac nije uvijek dovoljan. Jer sada, kad je i njoj i njenoj bebi trebala danonoćna njega, jedino sam joj je ja mogla pružiti.

– Evo, evo, tu sam! – brzo sam rekla i pohitala u kuhinju odložiti vrećice s hranom koju sam kupila. Inače mršava i nikad gladna Renata, u trudnoći je dobila nevjerojatan apetit i nisam stigla puniti frižider brzinom kojom ga je praznila.

– Malo sam se dulje zadržala sa Zdenkom na kavi – opravdavala sam joj se iz kuhinje. – Znaš da je ponedjeljak naš dan.

O čemu smo razgovarale, radije sam prešutjela. Kako sam mogla priznati svojoj nervoznoj i hormonalno neuravnoteženoj kćeri da sam se zaljubila poput djevojčice, i to ni više ni manje nego u našeg mesara!

A sve je počelo upravo s Renatinom trudnoćom i mojim učestalim odlascima u mesnicu. Za razliku od starog vlasnika, novi koji je nedavno preuzeo mesnicu bio je iznimno simpatičan. I ludo zgodan!

– Evo, izvolite. Ovaj komad sačuvao sam samo za vas. Znam da vam kći kao trudnica ne smije jesti masno, a ovo je i potpuno svježe!

Visok muškarac, najljepših plavih očiju koje sam ikad vidjela, smiješio mi se preko pulta dok mi je pokazivao zaista savršen komad ružičaste teletine.

– Imam vam i odlične kobasice. Potpuno domaće. Evo, stavit ću vam dva para za probu. Čisto da vidite hoće li vam odgovarati.

Naša komunikacija, koja se u početku svodila isključivo na meso, ubrzo se proširila i na druge teme. Tako sam već nakon nekoliko posjeta mesnici saznala da se novi zgodni mesar zove Božidar, ali da ga svi zovu Božo, da ga je njegova mama tako nazvala jer ga je smatrala Božjim darom te da je već punih pet godina razveden. Ipak, kako je rekao, za razvod nije krivio svoju petnaest godina mlađu ženu.

– Bila je to moja pogreška – priznao mi je jednom prilikom dok mi je u vrećicu stavljao oveći komad mesa. – Bila je još dijete. Nikad se više ne bih ni okrenuo za nekim toliko mlađim od sebe. U biti, moram vam priznati da me od razvoda privlače isključivo zrelije žene.

Sjećam se kako su mi njegove riječi natjerale rumenilo u obraze. Je li se on to meni samo ispovijedao ili mi je na uvijen način htio dati do znanja da mu se sviđam?

Odgovor na to pitanje stigao je vrlo brzo. U obliku otvorenog poziva na kavu.







– Može – pristala sam iznenadivši pritom samu sebe. Posljednji put sam na spoj izišla prije više od četrdeset godina. No, kavi s Božom istinski sam se veselila. I to s pravom. Već u vrlo kratkom vremenu shvatila sam naime da je on baš u svemu, osim možda u godinama, moja srodna duša. Bilo je očito da je tako mislio i on jer se nije zaustavio na tome. Ubrzo nakon kave uslijedio je poziv na večeru, pa u kino, pa na kraju…

– Kako ću reći svojoj djeci? – upitala sam ga dok smo jedne večeri ležali zajedno u krevetu u njegovu stanu. Upravo smo bili vodili ljubav, onako kako to možda nikad u životu nisam i imala sam osjećaj da lebdim. Uz njega sam se osjećala tako mladom, lijepom i poželjnom…

– Jednostavno, reći ćeš im da si se zaljubila u svog mesara – rekao je šaljivim tonom i poljubio me. Stisnula sam se uz njega. Osjećala sam se zaštićenom u njegovu zagrljaju, ali čim sam pomislila na svoju djecu, čelo mi se namrštilo. Nije on njih poznavao. Zapravo, uopće nije mogao zamisliti kakva bi bila njihova reakcija. No, zato sam ja vrlo dobro znala kakvi su. Iako sam se od njihova oca razvela prije mnogo godina, nikad nisam bila istinski slobodna.

Moja djeca su još kao odrasli ljudi polagala puno pravo na mene, čak je među njima postojalo i određeno rivalstvo. Tako mi je, primjerice, najmlađa Zrinka predbacivala da Darka volim više od nje jer je muško, Darko pak da više brinem o Zrinkinoj djeci nego o njegovoj, a Renata da zbog unučadi nemam nimalo vremena za nju. Da, s mojom djecom zaista nije bilo lako.

– O čemu si pričala sa Zdenkom? – Renata je ponovila svoje pitanje kad sam ušla u sobu, nakon što sam se napravila da ga prvi put nisam čula.

– Ma onako, bez veze, o svačemu i ničemu – odgovorila sam nehajno spuštajući pred nju pladanj sa sendvičima i očišćenim voćem.

Zagrizla je duboko u sendvič i pogledala me sumnjičavo ispod oka.

– O svačemu i ničemu – ponovila je punih usta. – A zašto te onda nije bilo tako dugo?

Renata je bila odvjetnica. I to dobra. U krvi joj je bilo da istražuje i pronalazi istinu.

– No, dobro – dodala je pomirljivo progutavši velik zalogaj. – Sad još možeš tako tratiti vrijeme. Kad se beba rodi, želim da mi pomogneš. Mislim da sam to zaslužila. Godinama paziš na dječurliju od Zrinke i Darka, sad je došao red i na moje dijete!

– Hajde, nemoj me maltretirati, molim te – zavapila sam i tobože se shrvano strovalila u fotelju. Nisam bila toliko umorna kako sam joj prikazivala, ali sam zato zaista bila zabrinuta zbog situacije u kojoj sam se nalazila. Eto, Renata još nije ni rodila, a već je raspolagala mojim slobodnim vremenom. Što će tek biti kasnije! Već sam mogla vidjeti sebe kako kao s kuglom na nozi ne mogu mrdnuti nikamo iz stana i kako mi se moji unuci kao na pokretnoj traci smjenjuju na čuvanju. A gdje smo tu bili Božo i ja? Hoće li rođenje Renatina djeteta značiti naš kraj? Naježila sam se od te pomisli.

– Nekako si mi čudna – Renata me sumnjičavo gledala. Moja kći me vrlo dobro poznavala i pred njom mi je bilo vrlo teško išta sakriti.

– Nisam čudna, nego sam samo umorna od svega! – rekla sam tonom grubljim nego što sam namjeravala. – Cijeli život moram biti nečija dadilja pa se pitam hoće li ikada doći na red i mojih pet minuta!

Tek što sam to izgovorila, zazvonio mi je mobitel. Na zaslonu je pisalo “Ana”, no bila je to samo šifra koja je trebala kamuflirati Božine pozive.

– Halo, ljubavi… – začula sam njegov dubok muževan glas.

– Halo, draga – odgovorila sam uputivši nervozan pogled prema kćeri.

– Nedostaješ mi. Jedva čekam da se vidimo. Vrijedi li dogovor za sutra?

– Ne znam, Anči, nisam sigurna – muljala sam okrećući glavu od Renate. – Danas sam se već zadržala vani sa Zdenkom pa ne znam hoću li imati vremena opet za kavu. U svakom slučaju, čujemo se!

Kad sam prekinula vezu, oči su mi se ponovno susrele s Renatinim pronicljivim pogledom.

– Otkad se ti to ponovno čuješ s Anom? Zar se vas dvije niste gadno posvađale? – sumnjičavo me upitala.

– Ma ljudi postanu pametniji kad dođu u moje godine. Shvate da su svađe glupe i lakše opraštaju. Ana i ja radimo na tome da se ponovno zbližimo. Zato se i dogovaramo za kavu.

Činilo se da je progutala moje objašnjenje. No, tako se samo činilo. Već sljedećeg dana očekivalo me iznenađenje…

Zapanjeno sam gledala u svoju mlađu kćer i sina na vratima. Zrinka je svoje djevojčice trebala dovesti na čuvanje tek sutradan, a Darkova djeca bila su s drugom bakom i djedom na skijanju.

– Oh, kakvo iznenađenje! – iskreno sam se začudila. – Odakle vi?

– Došli smo vidjeti Renatu i tebe – rekla je Zrinka i brzo prošla pokraj mene u stan.

– Da, Renatu i tebe – ponovio je Darko i brzo ušao za sestrom.

Gledala sam zbunjeno za njima i slegnula ramenima. Nisam bila navikla na ovakve posjete. Obično nisu nikad dolazili samo da bi me “vidjeli”.

Kad sam ušla u sobu, Zrinka je upravo sjedala pokraj Renate na krevet, a Darko se spuštao u fotelju. Na trenutak je u sobi zavladala neugodna šutnja.

– Onda? Sad kad ste nas obje vidjeli, što ćemo sad? – upitala sam šaljivim tonom. Izrazi njihovih lica bili su međutim vrlo ozbiljni.

– Mama… – Darko je prvi progovorio. – Došli smo jer se brinemo za tebe.

– Vi se brinete za mene? – ponovila sam začuđeno. Ovo je zaista bilo nešto novo. Obično su uvijek bili prepuni vlastitih briga kojima bi me nesebično zatrpavali.

– A da niste nešto pogriješili? Vaša sestra je ta koja mora mirovati i čuvati trudnoću, a ne ja – ponovno sam pokušala okrenuti na šalu, ali uzalud.

– Ja sam ih i nazvala i rekla im da dođu – umiješala se sada i Renata.

– Ne razumijem – ponovno sam zbunjeno slegnula ramenima.

– Zabrinuti smo za tebe – ponovila je sad i Zrinka. – Sve troje smo primijetili da se s tobom nešto čudno događa. Iskreno, sumnjamo da nam nešto tajiš.

Osjetila sam kako mi vrućina udara u obraze. Zar je bilo moguće da su otkrili moju vezu s Božom? Ma ne, brzo sam odagnala tu pomisao.

Moja djeca! Poznajući ih, nisu se brinuli za mene kao za osobu, već kao za baku koja je uvijek morala biti u top formi za čuvanje svojih unučića.

– Ne brinite se, sa mnom je sve u redu – odmahnula sam rukom pokušavajući zvučati uvjerljivo.

– Ne, ne – Renata se nije dala smesti. – Nemoj mi muljati! Vidim ja kako ponekad navodno ideš samo skoknuti do dućana ili mesnice, a onda te nema satima. I onda mi još, kad te pitam, kažeš da pričaš sa Zdenkom o svačemu i ničemu!



– I meni si prošli tjedan bila nekako čudna. Gabrijela te nešto pitala, a ti si bila toliko odsutna da joj uopće nisi odgovorila!

Gabrijela je moja unučica, najbrbljavija od sve moje unučadi. Djevojčica kojoj se ni uz najbolju volju ne može odgovoriti na sva njena pitanja.

– Znaš Gabrijelu – zatresla sam glavom prema Zrinki. – Ista je kao i ti dok si bila mala. Nikad kraja pitanjima!

– Znam, ali svejedno. Zaista si nekako odsutna.

– Da nisi bolesna? – okuražio se upitati Darko. Pa jasno, što bi drugo bilo s njihovom jadnom i starom majkom! To da se možda zaljubila, i to doslovce preko ušiju, takva im mogućnost ni u ludilu nije padala na pamet!

– Nisam bolesna! – kategorički sam zanijekala. Možda i jesam, ali od ljubavi, bilo mi je na vrh jezika da kažem, ali onda sam se ipak suspregnula.

– Hvala Bogu! – s Renatinih usana oteo se uzdah olakšanja, no taman kad sam pomislila da je njena briga upućena meni, uslijedio je nastavak: – To bi bila katastrofa, baš sad kad sam ovu trudnoću izgurala skoro do kraja!

– Ako nisi bolesna, onda ti savjetujemo da se malo koncentriraš – zaključio je Darko. – Znaš, nije baš zgodno da ti mi povjeravamo svoju djecu na čuvanje, a da si ti tako odsutna duhom!

Nevjerojatno kako se briga brzo pretvorila u otvorenu kritiku! Još do maloprije bili su tobože zabrinuti za mene, a sada su jasno pokazali da zapravo brinu samo za sebe.

– Dakle, ne znam što bih rekla – promucala sam zatečeno. Zaista nisam znala što reći.

A onda je ponovno zazvonio moj mobitel.

– Ti si, Ana – rekla sam svom dragom tobože bezbrižnim glasom. – Ne mogu sad razgovarati. Djeca su mi ovdje. Da, da, morat ćemo definitivno odgoditi tu kavu. Javit ću ti se čim stignem.

– Volim te – začula sam muški glas s druge strane.

– I ja tebe pozdravljam! – promucala sam zbunjeno, a onda, kako ne bi bilo sumnjivo, još dodala: – Hoću, pozdravit ću i djecu!

Kad sam prekinula vezu i podigla pogled, tri para očiju bila su uperena u mene.

– Vidiš, o tome ti govorim – rekla je Renata odmaknuvši na trenutak ruku sa svog velikog trbuha i pokazujući njome na mobitel. – Ti tvoji razgovori s Anom, nešto mi je krajnje čudno u njima!

Ponovno sam osjetila kako me preplavljuje val vrućine. Hoću li izdržati pred njihovim ispitivačkim pogledima?

– O kojoj to Ani pričate? – zainteresirala se sad i Zrinka. – Ne valjda o onoj s kojom si se prije nekoliko godina zakvačila? Tu glupaču sam neki dan srela. Okrenula je glavu od mene samo da me ne bi morala pozdraviti!

Opa! Čim je to rekla, u sobi je zavladao muk. Iz ovoga ću se vrlo teško izvući, shvatila sam.

– Kamo ćemo? K tebi ili k meni u vikendicu? – upitala sam Božu kad smo konačno uspjeli dogovoriti sastanak. Na moju molbu, Zrinka je pristala jedno popodne provesti sa svojom trudnom sestrom, a ja sam pod izlikom da se moram naći sa Zdenkom konačno dobila odriješene ruke.

– Kako si mi samo nedostajala – mrmljao je Božo gurajući glavu u moju kosu. – Volim te, Višnja. Nemaš pojma koliko!

Njegovi poljupci brisali su moje godine, a moje brige topile se pod njegovim dodirima poput leda na suncu.

– Oh, i ti si meni nedostajao, ljubavi – šaptala sam mu na uho osjećajući se poput mlade djevojke.

Boži sam bila lijepa. Onako kako nikada nisam bila svome bivšem mužu. Od njega sam zapravo vrlo rijetko dobivala komplimente, dok me Božo doslovce obasipao njima.

– Ti si najelegantnija žena koju sam ikad upoznao. Nitko ti ne bi dao tvoje godine. Djeluješ mlađe od većine mojih vršnjakinja! – uvjeravao me kad god bih mu spomenula veliku razliku u godinama. – Uostalom, rekao sam ti već: loše iskustvo ostavilo je na meni dubok trag. Zazirem od mladih žena koje ni same ne znaju što žele u životu.

Ja sam točno znala što želim. Željela sam Božu, srcem i tijelom. No, jesam li ga mogla i imati?

– Idemo kamo god ti želiš, ljubavi moja. Meni je jedino važno da smo zajedno – rekao mi je unijevši mi se duboko u lice. Mogla sam se utopiti u tom dubokom plavetnilu njegovih očiju.

– Onda idemo k meni – odlučila sam. Naša vikendica u zelenilu nadomak grada postala je naše ljubavno gnijezdo. Moja djeca ionako nisu htjela onamo nogom kročiti. Za njih su, kako su govorila, vikendice bile samo “za seljake”. Košnja vrta te razni popravci na kući za njih su bili totalna glupost. Prema njihovu poimanju, osviješteni ljudi nisu se vezivali ni uz kakvo određeno mjesto, već su svake godine putovali na neko novo.

No, Božo je smjesta zavolio mir i zelenilo koje sam ja toliko obožavala.

– Potpuno shvaćam da ovdje dolaziš puniti baterije – rekao je čim sam ga prvi put dovela u vikendicu. – Ponekad se čovjek mora udaljiti od civilizacije i jednostavno stopiti s prirodom!

I tako smo se mi već nekoliko mjeseci stapali s njom, svaki put kad bi nam se za to ukazala prilika, pa tako i toga dana. Bila sam tako sretna dok smo se vozili cestom prema izlazu iz grada. Nisam skidala pogleda s profila svog dragog i došlo mi je doslovce da vičem od sreće.

– Mama ti je dobro odabrala ime, znaš – rekla sam pogladivši ga nježno vrhovima prstiju po obrazu kad smo ušli u malu zidanu kućicu smještenu na proplanku nadomak šume. – I za mene si pravi Božji dar. Nisam se nadala da ću ikad više osjetiti ljubav, a onda si došao ti…

Pritisnuo je svoje usne na moje i prekinuo tako bujicu koja je nadirala iz mene. I nisu nam trebale riječi. Bilo nam je dovoljno samo uživati jedno u drugome i u ukradenim trenucima sreće.

Idilu tog popodneva prekinuo je poziv, taman kad smo se spremali kući. Dok sam zaključavala vrata vikendice, u torbi mi se oglasio mobitel.

– Joj, stara, oprosti mi – sledila sam se kad sam začula uspaničeni Zdenkin glas. Još nije dovršila rečenicu, a ja sam već slutila o čemu se moglo raditi.

– Pa kako mi nisi rekla da te trebam pokrivati? Nisam imala pojma da si svojima rekla da izlaziš sa mnom! Maloprije sam te nazvala doma i javila mi se Renata. Možeš misliti kakva je to bila bomba kad je shvatila da si im lagala!

Istina, bila sam kriva. Zaboravila sam reći Zdenki da sam je iskoristila kao alibi za svoj izlazak. Ali, i ona… Zašto me baš sad morala nazvati na kućni telefon umjesto na mobitel!

– A što da ti kažem – rekla je skrušeno, očito iskreno zabrinuta zbog kaše koju mi je zakuhala.

– Što ćeš im sad reći? Oprosti mi još jednom, Višnja. Stvarno mi je užasno žao!

Kao što se mnoglo i pretpostaviti, doma me dočekala tiha misa. Osjećala sam se poput tinejdžerice koja se vraća kući sa zabranjenog izlaska. Ruke su mi se znojile, dok mi je želudac bio neugodno zgrčen.

– Lijepo, majčice, baš lijepo! U tvojim godinama… – Renata je vrtjela glavom. Zrinka je nijemim kimanjem glave jasno pokazivala da je u potpunosti na sestrinoj strani. Kad je još i Darko izišao iz kupaonice i pridružio im se, ostala sam paf. Čak su i njega pozvale da im bude podrška!

– Što u mojim godinama? – upitala sam hrabrije nego što sam se osjećala. Iskustvo me ipak naučilo da je napad uvijek najbolja obrana.

– Kako, što? Pa tako nam lagati! – podviknula je nervozno Renata. – Ostaviš me ovako cijeli dan samu, odeš tko zna kamo i tko zna s kim!

– Nisi bila sama, pa ja sam bila s tobom – usprotivila joj se Zrinka, ali onda se sjetila kome se ovdje sudilo i također me napala:

– No, mogla sam kod kuće napraviti brdo stvari umjesto što sam ovdje tratila vrijeme!

– Mama, gdje si zapravo bila? – htio je znati Darko.

Poput djeteta ulovljenog s prstima u pekmezu, sjela sam skrušeno na rub Renatina kreveta i gledala jedno po jedno od svoje djece.

– Priznaj da nisi bila sa Zdenkom! Ona te nazvala doma i nije imala pojma ni o kakvom sastanku! – istražiteljski se postavila Renata. Sad je objema rukama obujmila trbuh i na trenutak sam se pobojala da od sekiranja ne dobije preuranjene trudove.

– Dobro, istina je – priznala sam stjerana u kut. – Nisam bila sa Zdenkom.

– Pa gdje si onda bila cijeli dan, pobogu! – žestila se Renata.

Sad ili nikad, prošlo mi je kroz glavu. Već u sljedećem trenutku čula sam sebe kako govorim.

– S Božom!

Kao da sam primjerice rekla da sam sudjelovala na razuzdanim orgijama, ili da sam postala članica sotonista, troja usta su se razjapila u čudu.

– S kime? – upitao je Darko naginjući glavu u stranu kao da nije dobro čuo.

– S Božom – ponovila sam, ovaj put čvršće i samouvjerenije.

– A tko je to, molim te lijepo – željela je znati Renata. Bilo je očito da je vrlo bijesna. U čelo su joj se urezale duboke bore, dok je usnice stisnula u tanku crtu. Tko je zaista bio taj koji se usudio odvući njenu majku na jedno poslijepodne od njenog kreveta?!

– Naš mesar – odgovorila sam i ne sluteći kakvu ću lavinu izazvati ovom izjavom.

– Što si to rekla?! – vrisnuo je Darko. Bio je zelen u licu, dok su me Zrinka i Renata samo u čudu gledale. Na licu svih troje jasno se ocrtavalo pitanje: tko je ta žena koja je nalikovala na njihovu majku, ali koja nikako nije mogla biti njihova majka?

– To što si čuo, nisi gluh – pokušavala sam zvučati smireno, dok mi je srce snažno tuklo. Sad više nije bilo povratka. Sad sam im morala reći sve. Pa i za razliku u godinama. No, do tog dijela još nisam stigla jer su me tri glasa paralelno napala.

– Hoćeš reći da se viđaš s mesarom? – u nevjerici je glavom vrtjela Zrinka.

– Sad mi je barem jasno zašto odjednom svaki dan jedemo meso – zamišljeno je promrmljala Renata.

– Viđaš se s mesarom? – Darko još uvijek nije mogao preraditi informaciju koju je upravo primio.

– Da – kimnula sam glavom. – I dvadeset je godina mlađi od mene!

Eto, sad su znali sve! Više nije bilo uzmaka!

– Isuse, pa to je grozno! – zacviljela je Zrinka. Renata je bila toliko šokirana da je samo ubrzanim kretnjama gladila trbuh dišući kao na trudničkom tečaju. Darko je također bio u šoku.

– Pa ti si profesorica, a on obični mesar! – natrljao mi je nos kao nekoj balavici.

– Profesorica koja nikad nije radila u struci jer je cijeli život posvetila vama – podsjetila sam ga. – Ne mislite li da je vrijeme da konačno malo mislim i na sebe?

– Ali, on bi ti mogao biti sin! – zgrožena je bila Zrinka.

– Mogao bi, ali nije! – odbrusila sam prkosno i tako im svima troma začepila usta. Ma koliko da sam se užasavala tog trenutka kad ću im morati priznati istinu, sad se odjednom sve činilo tako lako. Razmažena derišta, pomislila sam ljutito, ali i s puno ljubavi u sebi. Previše sam im pažnje uvijek posvećivala! Sad je bilo krajnje vrijeme da počnem misliti na sebe. Uostalom, tko je ovdje kome bio roditelj!

– Dakle, sad kad svi znamo kako stvari stoje, da raščistimo jednom zauvijek: na mene ćete moći uvijek računati, kao i dosad. Zrinka, Darko, čuvat ću vam djecu kad god to bude potrebno. Renata, uz tebe ću biti do kraja. I kad se dijete rodi, bit ću ti pri ruci koliko najviše budem mogla. Međutim…

U sobi se mogla čuti muha. Renatin trbuh se u iščekivanju nečujno nadizao i spuštao.

– Želim ponovno imati svoj život. Božo je moj odabir i muškarac kojeg volim. Nadam se da će vam se dopasti. Zbog vas, jer kako se čini, morat ćete ga još dugo podnositi!

Zaista se nadam da će biti tako, jer sad, kad sam konačno skupila hrabrosti zauzeti se za sebe, ne pada mi na pamet odgađati svoju sreću više ni trena! Život je prekrasan i želim ga živjeti!