ISTINITA PRIČA: ‘Zavela sam zaručnika svoje najbolje prijateljice, nije mi mogao odoljeti!’

Nisam joj mogla reći da sam odustala od vjenčanja zbog njezinog zaručnika’

A onda je svizac zamotao čokoladu – začula sam dobro poznati glas iza sebe. Odmah nakon šale uslijedilo je pitanje u istom šaljivom tonu.







– Nemoj mi samo reći da te svizac pustio samu u grad?

Ne okrenuvši se prema mjestu odakle je glas dopirao, odgovorila sam:

– Nazoveš li ga još jednom tako, opalit ću te po nosu.

Pričekala sam da mi prodavačica uzvrati sitniš, a potom uzdignute glave izašla iz trgovine. Iritantni tip koji je stajao iza mene bio je Zdravko, dečko koji je živio na drugoj strani naše ulice i kojeg sam poznavala otkad sam znala za sebe. Bio je moj najbolji prijatelj, nešto poput brata, ali istodobno i neopisiv davež kad god bi se spomenuo Goran, muškarac za kojeg sam se trebala udati.

Čim smo izašli van, okrenula sam se prema njemu.

– Pratiš li ti to mene? – upitala sam ga. – Da možda ne brineš da ću previše potrošiti?

Zatresao je glavom smiješeći se, a kad se Zdravko smiješio, bilo je gotovo nemoguće ne uzvratiti mu osmijeh.

– Zašto bih se brinuo? Kad se udaš za svisca, on će ti ionako dati sve kreditne kartice koje postoje, pa čak i ako ih si ne bude mogao priuštiti.

– Ja tebe ne maltretiram zbog tvoje zaručnice. Zašto ne možeš i ti biti malo normalniji kad je riječ o Goranu?

– Ne zaboravi da je Goga i tvoja prijateljica. Goran nije moj prijatelj.

Goga, duhovita, vedra i otvorena, bila je zaista moja najbolja prijateljica kad govorimo o ženskim prijateljima. Osim toga, upravo sam ja bila ta koja je nju i Zdravka spojila.

– Onda? Nisi mi rekla kako to da te svizac pustio samu? – nastavio me bockati.

– Prestani ga već jednom tako zvati – zakolutala sam očima. – Kad bi se potrudio da ga malo bolje upoznaš, sigurno bi ti se svidio.

– Sumnjam – ležerno je prebacio ruku preko mog ramena. – Ne podnosim muškarce koji se hihoću.

Pogledala sam ga iskosa i zbacila njegovu ruku sa svog ramena.

– Goran se ne hihoće – rekla sam.

– Pa kako bi se onda mogao nazvati onaj zvuk kojeg proizvodi kad priča one glupe viceve? Roktanje?

Polako sam počela gubiti strpljenje.

– Prestani već jednom! Možda njegovi vicevi i nisu tako sjajni, ali otkad je to postalo mjerilo za pamet nekog muškarca?

Zdravko nije odgovorio na moje pitanje. Umjesto toga podigao je prst u znak upozorenja.

– Kad osjetiš da moraš braniti muškarca za kojeg se namjeravaš udati, pripazi se!

Okrenula sam se prema njemu gledajući ga sada sasvim ozbiljno.

– Zdravko, molim te, htjela bih da ga zavoliš. Hoćeš li se barem potruditi da ga bolje upoznaš?

S njegova lica na trenutak je nestalo inače uobičajenog osmijeha.

– Ja samo želim da ga ti bolje upoznaš – rekao je i ispružio ruku kako bi mi pomogao nositi vrećice.

Izmakla sam ruku s vrećicama izvan njegovog dometa.

– Nemoguć si! Časna riječ, nemoguć! Idem kući – okrenula sam se prkosno na peti i počela udaljavati od njega.







– Daj, Zrinka! Jedan hamburger na brzinu i prebacit ću te autom do kuće – iza sebe sam začula njegove korake i smijeh.

Kad sam se ponovno okrenula prema njemu, stajao je preda mnom s pokajničkim izrazom na licu i nevino se smješkao.

– Dobro. Ali, više ni riječi o Goranu – malo je nedostajalo da ga i sama ne nazovem sviscem. Sledila sam se pri samoj pomisli da je Zdravko to možda primijetio, no Zdravko naravno ne bi bio Zdravko kad bi mu tako nešto promaklo. Jedva obuzdavajući smijeh, podigao je ruke uvis kao da se predaje.

– Ja sada nisam ništa rekao. Nisam kriv za ono što ti misliš.

– Ništa ja nisam mislila – branila sam se dok smo išli prema restoranu brze hrane.

Nakon što smo se najeli, odlučili smo još malo prošetati i razgledati izloge. Goga je imala popodnevna predavanja, a Goran je morao još dugo raditi.

Kad me kasnije tog popodneva Zdravko dovezao pred moju kuću, Goran me već čekao. Činilo se da nas nije odmah primijetio.

– Ah, tvoja sudbina već čeka na tebe – rekao je sarkastično Zdravko. – Toliko se zadubio u misli o svojoj dragoj da nije ni primijetio da je ona već stigla!

– To ti uopće nije duhovito – rekla sam suho.

– Baš kao ni on, baš kao ni on…

Izašla sam iz auta, istinski revoltirana Zdravkovim neslanim šalama. Čim me ugledao, Goran je izašao iz auta i krenuo prema meni da me poljubi. Zdravko je još kratko mahnuo na pozdrav, a onda okrenuo auto i uveo ga u dvorište svojih roditelja. Nakon što ga je ispratio ljutitim pogledom, Goran je spustio pogled na vrećice u mojim rukama.

– Nisi mi rekla da ćeš danas ići u kupovinu.

– Nema potrebe da ti dosađujem sa svakom sitnicom koju namjeravam učiniti – nasmiješila sam se.

– Čini se da ne razmišljaš tako kad je Zdravko u pitanju. Što se zapravo događa između vas dvoje? – upitao me ozbiljno, unoseći mi se u lice.

– Slučajno smo se sreli u gradu – odgovorila sam, trudeći se da mi se u glasu ne osjeti ljutnja. Činilo se da su se njih dvojica baš odlučila mrziti.

– Gorane, dobro znaš da je Zdravko moj najbolji prijatelj. On mi je poput brata. Oduvijek je tako bilo. Stoga bih htjela da se vas dvojica bolje upoznate! Možda biste čak shvatili da imate i nešto zajedničko.

– O, imamo mi i te kako nešto zajedničko, u to nema sumnje. Obojica smo zaljubljeni u tebe! – rekao je obgrlivši me rukom oko ramena.

Zinula sam od iznenađenja.

– Zar si zaboravio da će se Goga i on za tri mjeseca vjenčati?

– Zaboravi da sam išta rekao. Hajdemo radije dolje do centra na kavu. Uživat ćemo i praviti se da Zdravko uopće ne postoji – rekao je i uzeo me za ruku.

Sjetila sam se Zdravka kako me netom zadirkivao i poželjela reći da on postoji, i te kako postoji, no šutjela sam.

Te večeri, ležeći u krevetu, razmišljala sam kakav bi bio moj život da Zdravko ne postoji. Tko bi me sve ove godine nasmijavao i pokušavao razvedriti kad mi je bilo najteže? Tko bi me branio od nasrtljivaca na zabavama? Tko bi uvjerio moje roditelje da sve druge djevojke smiju ostati vani do pola noći?

A onda sam se ponovo sjetila da se trebam udati za Gorana i odjednom osjetila grižnju savjesti zbog takvog razmišljanja.

Kad sam ujutro došla na doručak, moj se otac zabrinuto zagledao u mene.

– Je li s tobom sve u redu? Izgledaš kao da nisi cijelu noć spavala.

– Sve je u redu – odbrusila sam mrvicu preoštro.

Mama se malo uspravila na stolcu.

– Zrinka?

– Oprostite – iskreno sam požalila zbog svoje drskosti. – Naprosto sam nervozna zbog svih tih priprema za vjenčanje…

– Nisam znala da je vjenčanje problem – rekla je mama proučavajući me. – Ne bi li to slučajno trebao biti najsretniji dan u životu mlade djevojke?

– Naravno, mama. Naprosto sam umorna. Drago mi je da je subota.

– Zorana me jučer upitala kad ćemo se konačno nas tri ponovno naći na kavi. Da malo porazgovaramo o vjenčanjima.

Zorana je bila Zdravkova mama.

– Što se mene tiče, možemo i danas – nevoljko sam odgovorila.







– Meni se čini da si ipak preumorna – rekla je mama. – Nazvat ću Zoranu i reći joj da ćemo to odgoditi za neki drugi dan.

Zakolutala sam očima i počela prosvjedovati.

– Ma, ne! Reci joj neka slobodno dođe danas.

Nakon toga je zavladao mir za stolom i svi smo upravo prionuli na doručak, kad se na vratima začulo glasno kucanje. Bila je to Zdravkova mama. Čim je poput vihora sva usplahirena uletjela u kuću, bilo je jasno da nije došla na kavu.

– Morali smo jutros u šest Maju hitno odvesti u bolnicu – rekla je u jednom dahu. – Morat ćemo odgoditi naš današnji dogovor.

Mama je brza ponudila Zorani stolac da sjedne, dok sam ja iz ormarića izvadila još jednu šalicu i napunila je kavom.

– Ponovno napadaj astme? – upitala je mama zabrinuto.

Zorana je kimnula.

– I to gori no ikad!

Naravno da sam smjesta pohitala u bolnicu kad sam čula da je Zdravko ondje uz sestru. Upravo je izlazio iz Majine sobe kad sam mu prišla i čvrsto ga zagrlila.

– Kako joj je? – upitala sam.

Malo se odmaknuo od mene i duboko uzdahnuo.

– Nikad joj još nije bilo ovako loše, Zrinka. Mislio sam da će umrijeti – odmahnuo je glavom.

– Čini mi se da nikada nisam bio svjestan koliko mi ta klinka znači – rekao je, okrenuvši glavu u stranu ne bi li sakrio suze u očima.

– Hajde, odi nešto pojesti – ponukala sam ga nježno. – Ja ću ostati ovdje uz nju.

Prešao je pogledom preko bolničkog hodnika, a onda ponovno pogledao mene.

– Jesi li ti već doručkovala?

Kad sam odmahnula glavom, nastavio je.

– Rekli su mi da će joj sljedećih tridesetak minuta raditi nekakve pretrage. Hajde, dođi sa mnom. Zajedno ćemo nešto na brzinu prigristi i vratiti se prije nego što oni završe s tim pretragama.

U kantini, dok smo uglavnom bezvoljno gurali hranu po tanjuru, Zdravko je pričao.

– Čini mi se da ne znamo što nam je najvažnije u životu, dok se ovako nešto ne dogodi.

Značajno me pogledao.

– Bože, pomislio sam da će umrijeti! Možeš li to zamisliti, Zrinka?

Kad sam samo nijemo, sa suzama u očima zatresla glavom, nastavio je.

– Najprije je problijedjela, a onda su joj usta poplavila. Borila se za zrak. Bila je tako uplašena, a ja joj nisam mogao pomoći. Moja mala seka je umirala, a ja sam bio sasvim bespomoćan!

Polako je zatresao glavom.

– Nikad neću zaboraviti taj izraz njenog lica.

– Oni će već naći načina da joj pomognu – konačno sam progovorila. – Znaš i sam da se stalno pronalaze novi lijekovi.

Ispružila sam ruku preko stola i položila mu je na rame.

– Hoćeš li da nazovem Gogu da dođe?

– Ne – brzo je odgovorio. – Ne mogu sada nikoga podnijeti. Možeš li ti još malo ostati uz mene?

– Naravno. Bit ću ovdje s tobom koliko god budeš htio.

Pogledao me onim svojim velikim, tamnim očima i rekao:

– Znaš, razmišljao sam o svim ovim godinama otkako se Maja rodila. Među nama se kroz to vrijeme stvorila jedna čvrsta i neraskidiva veza. Takvu vezu imam još jedino sa svojim roditeljima i… – zastao je u pola riječi, prošavši nervozno prstima kroz kosu. – Zašto se obično mora dogoditi nešto tako strašno pa da čovjek počne ozbiljno razmišljati o svom životu?

– Točno znam što želiš reći – kimnula sam glavom. – Tako je bilo i meni kad smo prije tri godine čuli da je mama doživjela prometnu nesreću. Dok smo se vozili prema bolnici, još nismo znali da je samo slomila ključnu kost. Vidjevši tatu kako je istinski užasnut zbog onoga što bi ga moglo dočekati u bolnici, mislim da sam tada po prvi put shvatila koliko snažna može biti ljubav između muškarca i žene.

Zdravko je ustao i otišao po dvije kave. Kad se vratio i pružio mi moju šalicu, zagledao se u mene nekim čudnim pogledom.

– Pretpostavljam da si za danas puno toga isplanirala – više je konstatirao nego li me pitao.

Odmahnula sam glavom.

– Ostat ću ovdje – rekla sam.

Ponovno me pogledao onim čudnim izrazom lica, a onda je naglo skrenuo pogled u stranu i otpio gutljaj kave.

Kad me kasnije doma nazvao Goran kako bi me podsjetio za naš dogovor za kino, bez razmišljanja sam mu otkazala. Ispripovijedala sam mu na brzinu sve o Maji i o tome kako će nam Zdravkovi i Majini roditelji doći na večeru.

– Moram ostati doma i pomoći mami – rekla sam.

– Jesi li sigurna da je ona jedina koja treba tvoju pomoć? – upitao me glasom u kojem se osjećala napetost. – Da možda ne moraš držati i Zdravka za ručicu?

– Pravit ću se da nisam čula ovo pitanje – rekla sam hladno.



– E pa žalim slučaj, ali ja zahtijevam da mi smjesta odgovoriš. Već mi je naime polako dosta toga da sam dobar samo onda kad Zdravko nije slobodan! – Goranov je glas zvučao tvrdo i neprepoznatljivo.

Iza mene su za kuhinjskim stolom sjedili mama, tata i Zdravko. Čula sam njihov tihi žamor, no isto tako sam vrlo dobro znala da i oni čuju moj razgovor.

– Je li to prijetnja, Gorane? – prošaptala sam u slušalicu.

– Da! Pola mjesta ne zna jesi li zaručena za njega ili za mene, Zrinka. Ponekad ni sam nisam siguran što je istina. Želiš li o tome razgovarati?

– Ne, ne želim. Ni sada, ni ikada! – rekla sam odlučno.






Na trenutak je zavladala tišina, a onda se opet začuo Goranov glas.

– E pa što se mene tiče, ja se slažem. Možeš reći Zdravku da mu je put do tebe konačno slobodan!

Nakon toga se začulo “klik”, a potom je na liniji zavladalo mrtvilo. Ostala sam ukočena pored telefona, očekujući da će me svakoga trena preplaviti očaj. No nije.

Što li se to događalo samnom? Muškarac za kojeg sam se namjeravala udati upravo me napustio, a jedino što sam ja osjećala bilo je olakšanje?

Začula sam iza sebe škripu stolca po kuhinjskom podu i već u sljedećem trenu se pored mene našao Zdravko.

– Dođi, roštilj je spreman – rekao je i položio mi ruku na rame.

Vodio me za ruku, a ja sam ga bez riječi pratila do vrta. Kad smo izašli na travnjak, pogledao me u oči.

– Što se mene tiče, slobodno mi se možeš isplakati na ramenu. Ja se cijeli dan oslanjam na tebe.

Ljutito sam ga pogledala.

– Sad ćeš sigurno likovati! Reći ćeš mi da si mi cijelo vrijeme „lijepo govorio“ kakav je svizac.

– Reci mi, što se dogodilo? – upitao me s izrazom krivnje na licu.

Pogledala sam u njegove zabrinute oči, ali riječi mi nisu prelazile preko usana.

– Žao mi je, Zdravko – konačno sam protisnula. – Ne mogu sada o tome.

Kasnije za večerom nisam mogla ne primijetiti kako su moji izuzetno dobre volje. Pitala sam se je li moguće da nisu ni naslućivali što se dogodilo između mene i Gorana? Kad smo poveli razgovor o Maji, Zdravkova mama je rekla da postoje dva načina liječenja i da se liječnici još nisu odlučili.

Poslije večere, kad su se Zdravko i njegovi ponovno spremili otići do bolnice, Zdravko me na vratima uhvatio za ruku.

– Pođi sa mnom! Maja će me živog oderati ako te ne dovedem – rekao je molećivo.

– Ali, večeras imaš dogovor s Gogom – podsjetila sam ga.

– Oh, Zdravko, pa ti si na to sasvim zaboravio. Jučer si mi rekao da večeras namjeravate izaći u kino – ubacila se sada i njegova mama.

– Već sam je nazvao i rekao joj da ćemo to odgoditi za sutra.

– Ali, zar neće i ona doći Maji u bolnicu? – zanimalo je Zoranu.

– Zaboravio sam je pitati. Uostalom, odvest ću je sutra. Ako smo zaručeni, ne znači da si moramo svaku minutu visjeti za vratom! – gunđao je Zdravko.

– Zrinka, vidiš li ti tog mog sina! Hajde, dijete, pokušaj ga ti malo urazumiti – žena koja se uvijek prema meni odnosila kao prema rođenom djetetu sad je zakolutala očima.

– Pokušat ću, ali znate i sami kakvi su muškarci – nasmijala sam se, a onda mi je pogled pao na mog oca koji me nekako čudno gledao.

– Dobro, idem s tobom – rekla sam Zdravku i mahnula mojima na pozdrav.

Zdravko je bio vrlo tih kad smo napustili bolnicu. Pretpostavljala sam da razmišlja o Maji. Kad se opraštao sa mnom, sve što je rekao pred mojim ulaznim vratima bilo je:

– Hvala ti za danas.

Gledala sam dugo za njim dok je hitao prema Goginoj kući, sve dok mi nije nestao s vidika. Odjednom su me u očima zapekle suze. Shvatila sam kakvu sam zbrku napravila. Zdravko je žurio k ženi s kojom se trebao vjenčati, a ja sam bježala od vjenčanja. Što li je to bilo sa mnom?

Čim sam kročila nogom u kuću, mama i tata su naglo prekinuli razgovor koji su do tada vodili.

– Jesam li vas u nečemu prekinula? – upitala sam.

– Naravno da nisi, draga. Kako je Maja? – upitala me mama.

– Dobro se osjeća, odlično izgleda i cvili da hoće kući.

– Izvrsno! No još važnije od toga je kako se ti osjećaš? – upitao me tata.

Snuždeno sam slegnula ramenima.

– Dobro sam, samo malo umorno.

Tata i mama su razmijenili značajne poglede, a onda mi se mama obratila.

– Ne bismo htjeli zabadati nos u tvoje stvari, Zrinka, ali danas je i tati i meni bilo jasno si se posvađala s Goranom. Brinemo se, zlato.

Duboko sam udahnula.

– E pa stvarno mi je žao što ću vas morati razočarati, ali Goran i ja se nećemo vjenčati. Bila je to pogreška od samog početka. Nikada nisam ni trebala prihvatiti njegov prsten.

Očekivala sam da će sada uslijediti šok, no umjesto toga, tata se počeo smijuljiti i pogledom potražio mamu.







– Jesam li ti rekao da će se opametiti – rekao je s ponosom u glasu, a potom se obratio meni likujući.

– To je moja djevojčica. Ponosan sam na tebe, dušo!

Zapanjeno sam piljila u njega.

– Ponosan? Upravo sam ti rekla da sam prekršila sva obećanja koja sam dala, a ti si ponosan na mene?

– Teške odluke nisu lagane, ali sigurno mogu poboljšati kvalitetu života – smješkao se. – Znao sam ja da ćeš shvatiti da Goran nije za tebe.

– Ah, da, skoro sam ti zaboravila reći – ubacila se mama. – Zvala te Goga. Govorila je nešto o sastanku s tobom sutra u gradu. Valjda želi razgovarati o vjenčanju.

To je bilo moguće. Na kraju krajeva, ja sam trebala biti Gogina vjenčana kuma, a ona moja. Otužno sam se nasmiješila. Što li će reći kad čuje da neće biti ništa od moga vjenčanja i njenog kumstva? No, ubrzo ću to saznati jer Goga nikada nije bila štedljiva na riječima.

Sljedeći dan, Goga je poput vihora s petnaest minuta zakašnjenja uletjela u kafić u kojem smo imale dogovoren sastanak.

– Taj moj vražji auto! – vikala je ljutito. – Opet mi je stao nasred ceste. Hoćeš li pitati Gorana da ga pogleda?

– Sa mnom i Goranom je svršeno – izletjelo mi je. Htjela sam joj to malo uvijenije priopćiti, ali sada je bilo gotovo.

– Jutros sam mu poštom poslala zaručnički prsten.

Gogine oči su se razrogačile u nevjerici.

– Što si učinila?

– S nama je gotovo – ponovila sam.

Na trenutak se zamislila, a onda me iznenada upitala:

– Je li Zdravko jučer znao za to?

Odmahnula sam glavom.

– Znao je da smo se posvađali, ali ništa više. Nisam se mogla pomiriti s Goranom, Goga. Nisam zapravo ni pokušala.

Goga se počela smijati.

– Mogla bi pokazati malo više suosjećanja, znaš? – rekla sam joj pomalo uvrijeđeno.

– Zašto? – upitala me. – Nikad nisi bila istinski zaljubljena u tog dlakavog majmuna. Ma znaš što, baš nas briga za kupovinu. Ostat ćemo ovdje i pričati, može?

Kad smo naručile kolač i kavu, Goga je nalaktivši ruke na stol uprla bradu o dlanove.

– I onda? Oko čega ste se zapravo posvađali?

Kako sam mogla svojoj najboljoj i najdražoj prijateljici reći da smo se svađali oko njenog zaručnika?

– Ne znam – protisnula sam nekako, spustivši pogled na stol.

– Dobro, onda ću ti ja reći oko čega. Posvađali ste se jer je Goran konačno shvatio da si ti beznadno zaljubljena u Zdravka!

Na njene riječi moja je glava poletjela u vis.

– Što si to rekla?

Srce mi je počelo tući poput divljeg bubnja. Što sam joj mogla na to reći? No, Goga se samo mudro smješkala.

– Zrinka, hoću da znaš da sam jučer učinila nešto što sam odavno trebala učiniti. Rekla sam Zdravku da se ne želim udati za njega jer znam da je zaljubljen u tebe.

Kako sam ostala nijema od šoka, Goga je nastavila.

– Slušaj, ja znam da Zdravko misli kako sam ja krasna cura. Problem je u tome što ja zaista i jesam krasna cura! I upravo zbog toga se želim udati za momka koji će moći voljeti jedino i isključivo mene. Na žalost, Zdravko nije taj momak.

– Ali vaše vjenčanje. Što je s tvojim planovima?

Nisam ni sama znala što govorim. Od šoka sam počela zamuckivati. Zdravko me volio, osjećao je isto što i ja, zašto to nismo nikad shvatili? Zašto si nikad nismo priznali što osjećamo jedno prema drugome?

– Planovi, samo to su i bili, obični planovi – Goga je slegnula ramenima. A onda je posegnula preko stola za mojom rukom.

– Slušaj, Zrinka. Naravno da bi mi bilo drago da me Zdravko voli kao što voli tebe, ali nije tako. Ne želim da nam se dogodi da se nakon desetak godina braka posvađamo i da jedno od nas počne izvlačiti tvoje ime.

– Ne znam što bih rekla – gotovo sam zajaukala.

– Ne moraš ništa reći. Ti si ta kojoj se obraća kad je sretan ili tužan i zabrinut. Moja mama zahvaljuje dragom Bogu da sam sve to na vrijeme shvatila. Prije nego što su se zahuktale ozbiljne pripreme za vjenčanje i prije nego što sam se uvalila u brak koji ne bi imao nikakvog smisla.

Zatim se nasmijala.

– Vjenčanja dakle neće biti, ali ipak ću biti tvoja kuma. Na tome inzistiram!

Sada više nisam mogla izdržati i počela sam plakati. Goga je posegnula rukom u torbicu i pružila mi maramicu.

– Zdravko je sjajan momak. Nadam se da to znaš.

Obrisala sam suze i kimnula glavom.

– Obećaj mi samo jedno: da se nećeš sva raznježiti i početi mi za koji dan pričati kako je fantastičan. To znam i sama. I da znaš, prijateljice, moj si dužnik. I to veliki!

– Hej – rekla sam smijuljeći se kroz suze – znam jednog slobodnog dlakavog majmuna koji traži…

– Pojedi svoj kolač! – prekinula me tobože ozbiljnim tonom Goga, a onda smijuljeći se nadodala:

– Samo da znaš, možda ga i potražim!

Morala sam se tome nasmijati.

– Što ti je rekao Zdravko kad si mu rekla što osjećaš? – upitala sam ugrizavši se za usnicu. Možda je moj prijatelj ipak volio Gogu i bio sad povrijeđen što ga je ostavila?

– Ništa. No, da budem iskrena, mislim da se morao suzdržavati da ne počne skakati od veselja!

Ponovo smo se uglas nasmijale, a onda se Goga uozbiljila.

– Neću te zavaravati. Vrijeme provedeno sa Zdravkom bilo je predivno i strašno će mi nedostajati. Na sreću, ostali smo prijatelji. No, tko zna što mi nosi novo sutra. Možda zaista Goran i ja ostvarimo nešto više od prijateljstva! To bismo onda mogli nazvati pravednom zamjenom!

Kad sam se te večeri vratila kući, Zdravko je sjedio na verandi s mojim roditeljima. Dok sam se uspinjala stepenicama prema njima, tata je pogledao mamu.

– Hoćeš li mi sada dati onaj komad pite koji si mi obećala? – upitao ju je. Nakon toga su se na brzinu pokupili i nestali u kuću. Kad smo ostali sami, Zdravko me ozbiljno pogledao.

– Nas dvoje smo prave budale, znaš li to? – upitao me tiho.

– Znam – odgovorila sam. – I povrijedili smo dvoje ljudi koji to nisu zaslužili.

– Pa sad… – rekao je otegnuto povukavši me bliže k sebi na klupi – lagao bih kad bih rekao da mi srce plače zbog svisca, a mislim da se i Goga spasila.

Počela sam se smijati, a on me privukao još bliže k sebi i počeo ljubiti tako kako me nikad nitko nije ljubio.

– Jučer sam otišao do Goge, da joj kažem kako sam donio vrlo tešku odluku – rekao je nešto kasnije, kad me ispustio iz zagrljaja.

– Što si joj rekao?

– Ništa. Nije mi dala priliku. Zapravo, prestigla me. Mislim da je ona prije od mene shvatila što se događa. Na kraju se pokazalo da je čak i od Majine bolesti bilo neke koristi. Strah koji sam pretrpio za njen život natjerao me da se zamislim nad vlastitim.

– Ali zašto nismo, zašto ja nikad nisam samoj sebi priznala svoje osjećaje? – tiho sam promrmljala više za sebe.

Zdravko me ponovno čvrsto zagrlio.

– To sada više nije važno. Glavno je da smo na vrijeme shvatili, zar ne?

To je uistinu bilo najvažnije. I jedno sam znala pouzdano: nikad se više neću oglušiti na glas svoga srca. Jer jedino srce zna gdje ga čeka sreća.