ISTINITA PRIČA: ‘Zavela sam pohotnog ravnatelja, cijela zbornica je šaputala o tome!’

‘Nismo prihvaćali činjenicu da ćemo se jednom morati opravdati zlim jezicima!’

Tek sam završila studij hrvatskog jezika i vjerojatno ću biti najmlađa profesorica na školi. Nedostatak iskustva bit će mi veliki minus. Morat ću uložiti puno truda da se dokažem, razmišljala sam dok sam taj prvi dan u školi kucala na vrata ravnatelja.

Kad sam otvorila vrata njegova ureda, ugodno sam se iznenadila. Po mojoj procjeni, imao je oko pedeset godina, no izgledao je mlađe u sportskoj majici i trapericama. Srdačno mi se nasmijao i ponudio mi da sjednem. Razgovarali smo o poslu koji me čeka, rekao mi kojem ću razredu biti razrednica te mi pokazao satnicu.

Naglasio je kako želi da se u njegovoj školi poštuje novi program prema kojem učenike treba rasteretiti. Pričao mi je i o tome kako je škola poznata po tome što profesori razumiju đačke probleme, čak i nestašluke, te naglasio da se s učenicima ni u kojem slučaju ne razgovara povišenim tonom.

– Pojavi li se problem koji ne možete riješiti sami, dođite k meni. Rado ću pomoći – rekao je na kraju.

Iz njegova sam ureda izašla zadovoljna jer upravo takav način odgoja i predavanja podrazumijevala sam i sama. Krutost i strogoća ne mogu pomoći prvi svladavanju gradiva niti đaka zainteresirati za predmet, osjetila sam to davno i na vlastitoj koži. A potaknuti đake na učenje trebao bi biti cilj svih profesora. Probuditi kod učenika ljubav prema predmetu, razvijati njegove talente, to i jest najteže.

– Kako je bilo na razgovoru? Je li i ovaj ravnatelj uskogrudan i strog? – upitala me prijateljica Antonela kad smo se našle tog poslijepodneva.

Nasmijala sam se njezinoj opaski jer je aludirala na moje nezadovoljstvo dok sam kao studentica odlazila u razne škole na praksu. Tada još nisam imala pravo glasa niti sam smjela ukazati na pretjeranu strogoću. S grčem sam odlazila na satove, sjedila iza profesora koji su smatrali da će kažnjavanjem uvesti reda u razred. Teško mi je bilo promatrati uplašena dječja lica.

Dok su odgovarali, grčili su prste od nervoze te nerijetko zablokirali. Ako su i učili, od straha pred strogim profesorom sve su zaboravili. A ovi pak kao da su jedva dočekali da ih uhvate u neznanju. S posebnim su zadovoljstvom u imenik upisivali jedinice, a meni je bilo neugodno i pogledati ta pognuta dječja lica.

– Možda ga je trebalo malo dulje ispitivati? Postavili ste mu samo dva pitanja, a ja sam stekla dojam da se preplašio i zato nije znao odgovoriti – jednom nisam izdržala i rekla sam svoje mišljenje profesoru kod kojeg sam bila na praksi.

– Kad jednom budete na mome mjestu, koristite se svojim metodama. No savjetujem vam da što prije očvrsnete jer ovi će neradnici koristiti vašu blagost. S tom djecom se ne može drukčije, škola im je zadnja briga. Samo ih se jedinicama može natjerati da nešto nauče – odgovorio mi je.

Nakon tog neugodnog razgovora više mi nije palo na pamet iznositi svoje mišljenje. Kako ga uvjeriti da je strog i krut te da upravo takvim ponašanjem stvara otpor kod djece? Zbog njegova ponašanja djeca su mrzila hrvatski jezik. Cijelo su vrijeme pogledavali na sat, iščekivali zvono spasa. No, na neki je način bio u pravu. Kad budem imala svoj razred, primjenjivat ću metode koje smatram dobrima.

I zato sam se radovala što sam dobila posao u jednoj od najboljih škola u gradu, tamo gdje se puno pažnje posvećuje osjećajima i razvoju djece.

– Baš suprotno. Veoma je ljubazan i šarmantan – odgovorila sam.

– Nadam se da ću ga i ja upoznati. Takvi su muškarci doista rijetki – našalila se Antonela.

Kad se radilo o muškarcima, nikad nije propuštala priliku da se pokuša ugurati u prvi plan. Silno je željela biti voljena, a to joj dosad nije polazilo za rukom. Njezina su ljubavna iskustva bila poput noćne more. Uvijek pogrešni muškarci, hladni i sebični, bez iole razumijevanja za nju.

– Zaboravila sam reći da je najmanje dvadeset godina stariji od nas – dodala sam.

– Odmah odustajem. Večeras ćemo potražiti mladiće naših godina. Izlazimo, zar ne? – cvrkutala je.

– Ne znam. Sutra je važan dan. Moram se upoznati sa svojim razredom, pripremiti govor kojim ću im se predstaviti.

– Govor? Ne čini ti se da pretjeruješ?

– Ne mogu stati pred njih i razmišljati što bih im rekla. Već sada imam tremu i nisam sigurna da bih ti bila dobro društvo – dvojila sam.

– Neću te valjda moliti za jedan običan izlazak?! Uostalom, idemo samo na piće. Nećemo se zadržati dokasno. I tebi bi to dobro došlo da se opustiš. Kasnije ćeš lakše smisliti taj važan govor.







– Dobro, ali zaista nećemo dugo – pristala sam.

Kako bih je mogla odbiti? Antonela i ja odrasle smo zajedno, voljele iste stvari, završile isti studij. Još uvijek smo nerazdvojne i razmišljamo o zabavama, poslu, izletima, putovanjima.

Tako smo i te večeri izašle. Dok je ona gledala naokolo nadajući se da će opaziti nekog privlačnog mladića, ja sam pričala o strahovima koje imam od sutrašnjeg dana.

– Hoće li ikada doći dan kada ćemo izaći u četvero? – Antonela je silno trebala nekoga i to nije skrivala.

– Naravno. I ja bih za promjenu s druge strane stola voljela gledati neko privlačno muško lice – odgovorila sam.

– Možda s nama nešto nije u redu? Sve su naše kolegice s fakulteta već u braku ili makar zaručene. Samo ti i ja još nemamo nikoga – žalila se.

– I što nam nedostaje? Dobro se zabavljamo, a i to će jednom doći na red – utješila sam je.

I meni je, baš kao i Antoneli, nedostajao princ iz snova. No, za razliku od moje prijateljice, nisam to priznala ni sebi, a kamoli njoj. Posvetila sam se učenju i u tome našla zamjenu za svoj isprazan emotivni život. Sad je preda mnom i posao. Prvi, kao diplomirane profesorice hrvatskog jezika.

Te sam noći nemirno spavala. Okretala sam se u krevetu i stalno razmišljala o jutru koje mi toliko puno znači.

Srećom, moji su se strahovi pokazali neopravdanima. Kolege u zbornici lijepo su me primili. U ovoj je školi vladala divna atmosfera i u zbornici i u učionicama. Ni u jednom trenutku nisam se osjetila kao neiskusna profesorica koja nije ravna kolegama. Kako su dani prolazili, moje je samopouzdanje raslo. Radovala sam se svakom odlasku na posao, predavala s puno ljubavi, a moje je zadovoljstvo primijetila i Antonela.

– Imaš li mi što novo reći? – upitala me.

– Ne, zašto?

– Jer isijavaš srećom. Kao da je netko ušao u tvoj život. Jesi li se zaljubila? – ispitivala je.

– Nisu muškarci jedini razlog zadovoljstvu. Sretna sam jer imam prekrasan posao – odgovorila sam.

– A tvoj šarmantni ravnatelj?

– Ponekad nam se pridruži i za vrijeme odmora razgovara s nama. To je sve – rekla sam i skrenula temu.

Antonela je prije mene osjetila da se nešto zbiva u mom srcu. Novi mi se ravnatelj doista sviđao, no znala sam da bi ta veza unaprijed bila osuđena na propast pa si nisam dopustila sanjarenje. Iako mi je bio nadređeni i dvostruko stariji, nikad nije prošao mimo mene bez pozdrava i ljubaznog osmijeha. No, nisam htjela gajiti lažne nade da se poštedim mogućih razočaranja.

Jednom prilikom, kad sam imala slobodan sat između dva predavanja, otišla sam u školsku kantinu i ugledala ga kako sjedi i čita novine.

Srce mi je brže zakucalo i na trenutak sam razmišljala trebam li mu prići ili ne. Moje je dvojbe riješilo njegovo pitanje.

– Malo se odmarate?

– Da. Ovaj sat nemam predavanje pa sam došla prezalogajiti. Kroasani s čokoladom ovdje su doista ukusni – odgovorila sam.

– Doručkujmo onda zajedno! – predložio je i ponudio mi da sjednem.

Osjetila sam da mi se dlanovi znoje, no ravnatelj je svojim toplim glasom razbio moju nelagodu. Zanimalo ga je kako sam se snašla u školi, jesu li me kolege i đaci lijepo prihvatili. Razgovarali smo i o nekim fakultativnim grupama koje je htio organizirati te školskim natjecanjima na kojima je naša škola uvijek briljirala. Pozvao me da se pridružim kolegama i zajedno s učenicima uoči Božića posjetimo kazalište.

– Svake godine to tradicionalno činimo – nasmijao se.

Gledala sam ga i pomislila kako doista voli posao kojim se bavi. Bio je ugodan sugovornik i razliku u godinama sve sam manje osjećala. Na trenutak sam pomislila da smo rođeni jedno za drugo i osjetila kako su mi se obrazi zacrvenjeli. Iznenadila sam se kad me je zatražio da ga ne oslovljavam s ‘gospodine ravnatelju’ nego imenom – Marko.

No kad je zvonilo za početak sata, nije me zadržao niti me pozvao da i sutra doručkujemo zajedno.

Ne sviđam mu se. Ljubazan je jer je naprosto takva osoba. Ni prema kome se ne odnosi s arogancijom, a ja sam si to krivo protumačila, pomislila sam.

Ipak, što sam češće razgovarala s njim, to je bio prisutniji u mojim mislima. Kad sam ga vidjela na školskom hodniku, osjetila sam kako mi srce brže kuca. Nije mi puno trebalo da shvatim kako sam se preko ušiju zaljubila u njega. No i dalje mi se sama pomisao na vezu činila dalekom jer on, rekao mi je, ima četrdeset i osam godina, a ja samo dvadeset i pet. Osim toga, nisam htjela vezu s muškarcem s kojim radim, a on ne samo da je bio moj kolega nego mi je bio i nadređeni.

Što bi ljudi rekli? Da preko kreveta gradim karijeru? Tko bi povjerovao da mi se doista sviđa? Mislila sam da se sve urotilo protiv nas i uvjeravala samu sebe da je takva veza unaprijed osuđena na propast.







Tijekom zajedničkih kava u školskoj kantini doznala sam da je Marko već petnaest godina razveden. S bivšom je suprugom ostao u lijepim odnosima i zajedno brinu o sinu, tinejdžeru Lovri.

Maštala sam o njemu, zamišljala kako me ljubi, no nisam bila dovoljno hrabra da mu to pokažem. Da je Antonela na mom mjestu, već bi ga odavno osvojila, pomislila sam na svoju koketnu prijateljicu.

Ni njoj se nisam usudila reći koliko sam zaljubljena u svog šefa jer sam znala da bi me ismijala. Uvijek je govorila da su muškarci kukavice i da žene trebaju preuzeti inicijativu.

– Kad bih čekala da mi se oni odvaže prići, prošla bi mi mladost! – stoput mi je rekla.



Zato sam svoje osjećaje držala u sebi i nadala se da će mi jednom ipak biti uzvraćeni. Živjela sam za osmijehe koje mi upućuje, no nisam mogla razlučiti jesam li mu draga samo kao kolegica ili ipak osjeća nešto više.

Došao je i dan kada je cijela škola organizirano išla u kazalište. Svaki je razrednik poveo svoj razred, a pridružili su se i kolege koji su samo predavali. Uživali smo u predstavi, a potom u povratku kroz prigodno ukrašen grad. Malo-pomalo roditelji su odlazili s djecom, a profesori sjedali u automobile. Tek nekoliko nas je ostalo pred školom komentirajući predstavu. Kad nas je ostalo samo troje, pozdravila sam se i krenula kući. Dok sam na stanici čekala autobus, jedan je auto stao pored mene. Bio je to Marko.

– Ako trebaš prijevoz, mogu te odbaciti – ponudio se.

Ušla sam u auto, a od njegove blizine i emocija koje su se budile nisam mogla izustiti ni riječ. Osjećala sam da će mi ova večer okrenuti život naopačke i zbog toga bila uzbuđena više nego ikada. Već nekoliko mjeseci željela sam da mi se upravo to dogodi.

Do moje smo se kuće vozili bez riječi. Kad smo stali, bilo mi je teško otvoriti vrata i otići. Nisam htjela propustiti ovu priliku, a opet nisam znala što učiniti. Zato sam i dalje sjedila i čekala da nešto poduzme. Marko kao da je osjetio moje želje, nježno mi je rukama obuhvatio lice i poljubio me. Tako je počela naša priča.

Dogovorili smo se da nikome nećemo govoriti o našoj vezi, no svakog dana u školi smo bili zajedno, a kasnije odlazili u moj ili njegov stan i nismo se odvajali do sljedećeg dana. Bili smo doista sretni. Znali smo da se nećemo zauvijek moći skrivati, no, iskreno, nismo se ni trudili.

Oboje smo bili slobodni i nije bilo razloga za skrivanje. Činili smo to samo zato da izbjegnemo ogovaranja. Bili smo svjesni da će prije ili kasnije netko doznati za našu vezu, no dok se to ne dogodi, htjeli smo uživati u strastvenim zagrljajima. Nismo prihvaćali činjenicu da ćemo se jednom zlim jezicima ipak trebati opravdati za to što se volimo. Jer on je ipak bio moj nadređeni. Ni na što se nismo obazirali.

Naša je ljubav bila toliko jaka da smo s vremenom čak počeli zajedno izlaziti. Često nas se moglo vidjeti na koncertima, izložbama, a kolege su, suprotno onome što smo očekivali, na našu vezu gledali blagonaklono.

– Drago mi je što ste skupa. Marko je dugo sam i zaslužuje osobu poput tebe – rekla mi je kolegica, profesorica zemljopisa.

Ništa joj nisam odgovorila jer time bih potvrdila da su priče koje su kolale po školi istinite. No znakovito sam joj se nasmiješila i tako pokazala da mi njezina podrška ipak nešto znači.

Marko je bio nježan i pažljiv, ispunjavao je svaku moju želju, no svako malo spomenuo bi razliku u godinama.

– Zaslužuješ nekog mlađeg, za koju godinu ja ću biti starac, a ti žena u najboljim godinama – znao mi je reći.

– Ni jedan drugi ne može osvojiti moje srce niti bih ga mogla voljeti kao tebe – umirivala sam ga tada.

I pred njim i pred sobom tajila sam da su se u meni ponovno javile želje za druženjem, izlascima s vršnjacima. Znala sam da bih ga time povrijedila, a Marko to nije zaslužio. No primijetio je da se nešto događa sa mnom pa me jednom i upitao.

– Što nije u redu?

– Počele su mi nedostajati večere s Antonelom – ipak sam prevalila preko usana.

Zbog Marka, s kojim sam provodila sve slobodno vrijeme, zanemarila sam svoju najbolju prijateljicu. Svako malo pozivala me da izađemo, no ja sam je odbijala. Tek sam joj telefonom pričala o svojoj sreći. Nije mi zamjerila što više nemam vremena za nju. Baš naprotiv, radovala se što je barem jedna od nas pronašla svog princa. Pozivala nas je da zajedno dođemo u društvo, no Marko je to odbijao. Nije htio izlaziti na mjesta na kojima se okupljaju moji vršnjaci.

– Zašto ne izađeš s Antonelom? Nemam ništa protiv. Ja sam ionako prestar za diskoteke – rekao je i te večeri.

Nisam ga htjela ostaviti radi provoda s prijateljicom, no istodobno mi je nedostajalo moje društvo i naša druženja. Zbog Marka sam ih sve zanemarila i zbog toga se osjećala loše. S njim sam bila sretna, ali istodobno sam se osjećala kao u zlatnom kavezu. Zajedno smo provodili sve slobodno vrijeme i to me počelo gušiti. Zato sam te večeri ipak prihvatila Antonelin poziv da izađem sa starim društvom. Uostalom, nema razloga za grižnju savjesti kad mi je i Marko rekao da izađem, pomislila sam.

Plesali smo, smijali se i puno popili. Dugo se nisam tako dobro zabavila. Tek kad sam ušla u stan, vidjela sam da je skoro šest sati ujutro. Na kraj pameti nije mi bilo da bi Marko mogao biti budan. Našla sam ga kako sjedi u kuhinji, a pogled koji mi je uputio bio je zabrinut, pun boli. Taj čas sam se otrijeznila.

– Mogla si barem nazvati! Brinuo sam da se nije nešto dogodilo – rekao je.

– Zapričale smo se, plesale, našle se s nekadašnjom ekipom. Nisam primijetila kako je vrijeme brzo prošlo – opravdavala sam se.

– Znaš li koliko je sati? I tko dolazi kući u ovo vrijeme? – povrijedio me.

Prišao mi je bliže i osjetio alkohol.

– Pa ti si pijana! – šokirao se.

U meni se probudio bunt. Nisam učinila ništa loše. Napila sam se, to je istina, ali s kojim mi pravom to zamjera? Mjesecima nikamo nisam izašla bez njega. Što je loše u tome da se malo zabavim, ljutnja u meni je jačala.

– Pa što? S kojim mi pravom prigovaraš? Nisi mi otac! – izletjelo je iz mene.

Istog trenutka požalila sam zbog tih riječi, ali bilo je prekasno. Marko je ionako bio opterećen razlikom u godinama i svako malo mi govorio da sam premlada za vezu kakvu on želi. Pogled mu je govorio ‘bio sam u pravu’, a ja sam grčevito sve htjela ublažiti.

– Oprosti, nisam tako mislila – mucala sam.

– Ali si rekla. Možda je to i dobro. Moramo se suočiti s istinom. A ona nije na našoj strani. Prestar sam za život kakav tebi odgovara, a ti pak premlada da bi me pratila – rekao je.

Gledala sam ga kako odlazi i nisam znala kako ga zadržati. Nisam htjela prekid, željela sam samo malo prostora za sebe i svoje društvo. No, ako mi to ne može dati, ima li smisla pokušavati dalje? Zar bih ostatak života trebala provesti samo s njim? Možda je Marko ipak bio u pravu. Ta veza nije imala budućnosti, a moje pijanstvo bilo je kap koja je prelila čašu.

Nakon prekida dani su mi se činili dulji nego inače. Odjednom sam imala vremena za sve. Bilo je teško sresti Marka na školskim hodnicima i ponašati se kao da smo kolege. Stegnulo bi me oko srca svaki put kad sam spazila njegov tužni pogled, no i dalje sam bila uvjerena da sam postupila ispravno. Izlazila sam gotovo svake večeri i uživala punim plućima.

U subotu sam se dogovorila s Antonelom da odemo u šoping, a kasnije na ručak. Tek kad smo obišle prva tri dućana, shvatila sam koliko su mi nedostajale takve stvari. No ni o Marku nisam prestala razmišljati. Često sam se pitala kako bi izgledala naša veza da je dvadeset godina mlađi? Rastužila sam se svaki put kad bi mi to prošlo glavom jer odgovor je bio jasan: imali bismo iste interese i želje i sve bi bilo idealno.

Nakon mjesec dana ludih provoda i izlazaka ponovno me uhvatila depresija. Kad sam bila doma, nisam mogla dočekati da izađem s društvom. Kad sam pak bila s njima, činili su mi se djetinjastima i jedva sam čekala da se vratim kući. Veza s Markom ostavila je traga na meni, a da toga nisam bila ni svjesna. Uozbiljila sam se, teme koje su moji prijatelji obožavali, postale su mi dosadne. Odjednom mi se više nije ni izlazilo.

Za razliku od mene, Antonela je napokon pronašla srodnu dušu. Po cijele je dane pjevušila, cvrkutala na telefon, smijala se. Ni traga onoj djevojci od prije šest mjeseci. Trebala bih se radovati zbog njezine sreće, no osjećala sam se usamljenije nego ikad.

Kad je školska godina završila, tražila sam premještaj u novu školu jer susreti s Markom sve su mi teže padali. Početkom nove školske godine moj prijedlog je usvojen i sada ga više ne viđam. Ipak, ne mogu ga zaboraviti. Duboko u sebi znala sam da sam pogriješila. Nisam ga smjela ostaviti, posebice ne na tako ružan način. Teško je bilo priznati da sam se ponijela okrutno, a još teže nazvati ga i ispričati se. Zato sam savjet potražila kod Antonele. Bilo je nedjeljno prijepodne kad sam je pozvala na kavu. Sjedile smo kao nekad u mojoj kuhinji i u trenutku kad sam htjela početi pričati, Antonela me iznenadila:

– Želim s tobom razgovarati i nisam sigurna hoće li ti se ta tema sviđati – oprezno je započela.

– U pet mjeseci izlazila si s pet različitih mladića, nemaš vremena da se nađeš sa mnom jer se kući vraćaš tek ujutro. Ovako ne možeš živjeti! – prigovorila mi je.

– Tko mi to govori? Nisi li, dok se nisi zaručila, upravo tako živjela? I nisu li upravo tvoje zaruke razlog što se rijetko viđamo?

– Istina, ali čini mi se da to radiš samo da pobjegneš od osjećaja. Želiš zaboraviti Marka, zar ne? Ali moraš priznati da nisi sretna. Kada to učiniš, sve će biti lakše!

Njezin prodoran pogled nisam mogla izdržati. Istina je boljela i odjednom sam se osjetila jadnom. Sjela sam pored nje i zaplakala.

– Još uvijek ga voliš, zar ne? – upitala me Antonela.

Kimnula sam glavom, dok mi je ona brisala suze.

– Sigurna sam da i on tebe voli. Jedva će dočekati da mu se vratiš – dala mi je nadu.

– Da si barem u pravu. Nitko sretniji od mene kad bi me Marko htio – tužno sam uzdahnula.

– Nema ti druge nego provjeriti!

Antonela je bila u pravu. Morala sam potražiti Marka i vidjeti ima li nade da obnovimo vezu. Sljedećeg dana krenula sam prema njegovu uredu. Pokucala sam na vrata, a sjećanja na naš prvi susret bila su jača nego ikad. Ušla sam i zatekla ga za radnim stolom. Sjedio je i nešto pisao. Nakašljala sam se, a on je podignuo pogled i iznenadio se.

– Nisam mislio da ću ovo doživjeti – bio je vidno iznenađen.

Ustao je i krenuo prema meni. Uhvatio me pod ruku i ponudio da sjednem. U onu istu fotelju u kojoj sam sjedila i prvi put. Rekao je da je sretan što me vidi. Nije me pitao zašto sam došla, očito mu je bilo jasno.

– Jako sam pogriješila i došla sam te zamoliti da pokušamo još jednom. Promijenila sam se, nije mi više do izlazaka. Spremna sam za pravu, ozbiljnu vezu, samo ako je i ti još uvijek želiš – rekla sam.

Gledao me ravno u oči.

– Jesi li sigurna? Uvijek ću biti mnogo stariji od tebe i to je nešto što se ne može promijeniti – upitao je nakon nekoliko trenutaka.

– Ne mogu zamisliti život bez tebe. Niti sebe u zagrljaju nekog drugog muškarca. Jedini si kojeg volim – šapnula sam.

Približio mi se i nježno me poljubio.

– Sve ove mjesece maštao sam o ovom trenutku i nikad te nisam prestao voljeti. Došla si kad sam izgubio svaku nadu.

Njegove su se usne spustile na moje, a ja sam razmišljala kako mi nikad nitko nije uputio ljepše riječi.